NEUPITNI HRVATSKI INTERESI 2.0

Uvod

Građane svake države dijele razni partikularni interesi i uvjerenja, ali ih povezuju neki,
velikoj većini, neupitni interesi.
U javnom prostoru Hrvatske lako je nabrojati desetke tema oko kojih se vode sporovi i
konflikti, često nepomirljivi, mnogi vezani za prošlost, ostali za sadašnjost i budućnost.
Mnogo je teže iz javnih rasprava razabrati što je većini građana zajednički interes. Iznad
posebnih interesa – pripadnika pojedinih stranaka, socijalnih grupa – poslodavaca,
sindikata, javnoga sektora, društvenih slojeva, pojedinih institucija.
Čini se kao da takvih interesa nema, ili barem da ih se gotovo nitko ne trudi atrikulirati.
Ako nisu prepoznati zajednički interesi, partikularni interesi se nemaju s čime usklađivati
tendiraju se pretvoriti u neupravljivo, pomalo stihijsko naguravanje i natezanje, prevladava
nesigurnost i nepovjerenje. Glasuje se “protiv”, a ne “za”, raste apstinencija, protestno
ponašanje.Tko može osvrće se i traži uređeniju sredinu ili državu.

Pitanje

Postoje li i koji su neupitni, očigledni zajednički interesi velike većine građana Hrvatske?
Interesi i ciljevi koji sami po sebi nisu nikome sporni, već će se rasprava i sporovi voditi oko
načina i tempa, prioriteta kojim se pokušavaju realizirati.
Ciljevi koji nas drže na okupu i ulijevaju nam povjerenje u sutra.
Ciljevi i interesi kojima ćemo podrediti ili s njima uskladiti partikularne interese!
Ciljevi i interesi za čije ostvarenje će se artikulirati važne unutranje političke i
vanjskopolitičke inicijative, projekti i politike.

Temeljni interesi država generičke su naravi

Prvi temeljni interes svake nacije, koja ima svoju državu, je podržati što bolji razvoj talenata,
potencijala, znanje i vještine svakog svojeg građanina. Pojedinci koji prepoznaju i razviju
svoje talente, potencijale, znanje i vještine, mogu bolje skrbiti o sebi u materijalnom i
duhovnom aspektu, svojim obiteljima, užoj i široj državnoj zajednici.
Država koja uspijeva najbolje podržati razvoj potencijala svojih građana bit će vitalnija,
konkurentnija, otpornija i održivija od država koje nisu prepoznale taj svoj interes i manje su
usredotočene da ga ostvaruju.
Iz prvoga interesa proizlaze i sljedeći temeljni interesi svake nacije, a to je imati državu koja
efikasno podržava ostvarenje prvog interesa osiguravajući:

1. Sigurnost svojih građana i njihove imovine, unutar svojih granica i koliko je moguće i
izvan granica, od nasilja, nepogoda i otimanja;
2. Vrsni obrazovni i zdravstveni sustav, pravosuđe koje osigurava primjenu zakona i fer
utakmicu u svim sferama društva, i sustav upravljanja državom koji osigurava
demokratski izbor i smjenjivost te odgovornost svih razina vlasti.
3. Čuvanje velikih, neobnovljivih i teško obnovljivih vrijednosti
4. Okvir i podršku razvoju održivog i konkurentnog gospodarstva, temeljenog na
privatnoj inicijativi i poduzetništvu, koji se usklađuju s prethodno opisanim
nacionalnim intersima.

Tako definirani temeljni nacionalni interesi u suštini su generičke prirode: mogu se primjeniti
na gotovo svaku suvremenu državu. Razlike specifične za pojedinu državu rezultat su njene
prirode i geografije, dostignutog stupnja razvoja, povijesnog nasljeđa, susjedstva i sl. Razlike
ne mijenjaju temeljne interese, nego samo ciljeve – neposredne, srednjoročne i dugoročne,
kojima kročimo prema ostvarenju temeljnih interesa.
Temeljni interesi nisu predmet konsenzusa već zdravog razuma i civilizacijskog dostignuća.
Teško je zamisliti da se neka suvremena zajednica može ustrojiti na suprotnim interesima.
Nasuprot tome, prirodno je da pojedinci i stranke unutar pojedine države imaju različita
viđenja o konkretnim ciljevima i prioritetima u ostvarivanju temeljnih nacionalnih interesa te
konflikte rješavaju argumentacijom, pregovorima i kroz demokratske procese i institucije.

Koji su specifično hrvatski nacionalni interesi?

1. Razvoj ljudskih potencijala
Uvjeren sam da je i hrvatski primarni i neupitni interes što bolji razvoj talenata, potencijala,
znanja i vještina svakoga našeg građanina.
O tome ovisi današnja i buduća dobrobit, zadovoljstvo, materijalna i socijalna pozicija
svakoga pojedinca, njegove ili njezine obitelji, uže i šire zajednice.
Taj interes se sporadično prepoznaje kroz sintagme “cjeloživotno učenje” ili “škola za život” i
sl., ali u svim međunarodnim usporedbama naš obrazovni sustav od vrtića do sveučilišta nije
ni blizu najboljih, da ne govorimo o sklonosti i podršci učenju i razvoju odraslih, zaposlenih,
nezaposlenih itd.
Paradoksalno, unatoč očiglednom zaostajanju za najboljim i najvitalnijim državama, u
programu niti jedne relevantne političke stranke nema kredibilnih pokušaja pridobivanja
povjerenja građana definiranjem konkretnih ciljeva i uvjerljivih programa, kojima bi se taj
interes građana i države bitno promovirao i unaprijedio. U istupima i programima
predsjedničkih kandidata još i manje.
Moguće je i to jedan od uzroka nepovjerenja u stranke i političare, apstinencije na izborima,
protestnih glasovanja.

2. Sigurnost građana i nihove imovine
Fizicka sigurnost građana i njihove imovine jedan je od temeljnih razloga postojanja države i
neupitni interes svih njenih stanovnika.
Osiguravaju je više ili manje uspješno zakoni, policija, vojska, sudovi, zatvori, suradnja i
savezništva s drugim državama, članstva u međunarodnim institucijama kao što je NATO,
EU, UN i dr.
Sigurnost nije statična kategorija koja se može jednom za svagda izgraditi.
Terorizam, konflikti sa susjedima i/ili u susjedstvu, pretenzije velikih svjetskih i regionalnih
sila, migracije, prirodne katastrofe, požari i sl.- čine pitanje sigurnosti trajnim izazovom za
svaku vlast, kao i za građane koji je biraju.
Građanima Hrvatske fizička je sigurnost osobito važna zbog ratova u bliskoj i daljnjoj
prošlosti.
Sigurnost imovine kompromitirana je manjkavim zemljišnim knjigama, poreznim propisima,
sporim i nepouzdanim sudstvom, nedorečenim i neosuvremenjenim zakonima – ogroman je
prostor i potreba za napretkom.
Zato je legitimno svaku vlast, kao i stranke koje pretendiraju na vlast, pitati kakvi su im
ciljevi i politike, projekti pa i kompetencije, u pogledu poboljšanja sigurnosti građana i
njihove imovine, te ih pozivati na odgovornost za rezultate!

3. Institucionalna kvaliteta i sigurnost
Najsažetije, riječ je o stabilnosti i kompetentnosti demokratskog i institucionalnog ustroja
države Hrvatske.
Svim je građanima važna kvaliteta školovanja, zdravstvene zaštite, sloboda kretanja,
izražavanja stavova i mišljenja, pravo da vlastitim radom osiguraju primjerenu kvalitetu
života sebe i svojih obitelji, kao i pravo da demokratski biraju političare i vlast koja će im
svojim sposobnostima i kompetencijama sve to osigurati.
Za svaki od tih i drugih neupitno važnih i zajedničkih interesa, građani i javnost bi od
političara morali tražiti – ciljeve i politike njihova ostvarenja, konkretna poboljšanja
institucionalnog ustroja, a zatim i nadzirati realizaciju obećanoga.
Kvaliteta javnog sektora Hrvatske u mnogim aspektima zaostaje za najboljom praksom
usporedivih zemalja. Unatoč tome reforme su postale tema koju političari najrađe
izbjegavaju jer su njima više plašili javnost, nego što su uspjeli pridobiti građane
prepoznavanjem pojedinačnih i zajedničkih interesa koji će se pojedinim reformama
unaprijediti.
Zato je očigledni interes građana i odgovornost političara i medija zahtijevati i trasirati put
do izvrsnosti javnih i državnih institucija, do razine koja bitno unapređuje kvalitetu života,
sigurnost, konkurentnost i održivost pojedinaca, obitelji, poduzeća i države.

4. Čuvanje neobnovljivih velikih i teško obnovljivih vrijednosti
U takve vrijednosti bez dileme možemo svrstati:
– prostorne resurse, vode, Jadransko more …
– ekološku ravnotežu,
– socijalnu stabilnost,
– makroekonomsku stabilnost,
Popis nije definitivan i sigurno se može dograditi.

Svaka od tih vrijednosti zaslužuje definiciju standarda čuvanja, politika, načina provedbe i
nadzora nad provođenjem. Koje hrvatske stranke imaju definirane ciljeve i politike iz ove
sfere i kompetencije da ih provode i time pokušavaju pridobiti povjerenje građana?
Kad je riječ o standardima i politikama, ključno je identificirati i moguće konflikte s
godspodarskim i infrastrukturnim razvojnim ciljevima te naći optimalna rješenja na kratki i
na dugi rok. Optimalna rješenja su ona koja dobro prepoznaju granicu do koje se čuva opći
interes velike većine građana, ali i dopuštaju realizaciju važnih razvojnih ciljeva kao i
ostvarivanje legitimnih pojedinačnih i partikularnih interesa, tzv. win-win rješenja.

Primjerice: koliko i kakvih industrijskih kapaciteta se može graditi na obali Jadrana ili uz
rijeke, koji je optimalni odnos privatnog smještaja turista po kućama i stanovima u odnosu
na hotelski smještaj – u pojedinoj destinaciji ali i na hrvatskoj obali u cjelini, koliki kapacitet
nautičkog turizma na Jadranu je optimalan.
Čuvanje Jadranskog mora i obale nije samo unutrašnjepolitički interes, već je moguće samo
u suradnji sa susjednim i drugim državama. Da li smo u tome postigli izvrsnost u unutarnoj i
vanjskoj politici i praksi, ili tek treba trasirati put do izvrsnosti?

5. Gospodarski razvoj
Obje “velike” stranke ozbiljno su potkapacitirane kad je riječ o kompetencijama podržavanja
i usmjeravanja gospodarskog razvoja. Male stranke još i više.
Hrvatsko gospodarstvo razvija se uglavnom spontano ili stihijski. Strategije razvoja pojedinih
sektora, primjerice turizma ili energetike, usvajaju se skoro jednoglasno i ostaju u ladicama.
Suradnja gospodarstva, ministarstava i sveučilista je na niskoj razini. Niz temeljnih zakona,
(ne)pouzdanost i ovisnost pravosuđa o politici, korupcija, malo tržiste, posvađenost sa
susjednim državama i dr. – odbijaju i obeshrabruju investitore.
Posljedično, Hrvatska je među najsporijim članicama EU u oporavku od Velike recesije,
zaostaje i za zemljama od koji je nekada bila daleko naprednija.
I aktualna Vlada zaokupljena je pretežno vatrogasnim aktivnostima. Ne raspravlja se i ne
trasira put kojim će se zaostajanje zaustaviti ili čak smanjiti!
Očigledno, i ovaj temeljni nacionalni interes je zanemaren i ogroman je prostor i potreba za
okupljanjem i suradnjom radi njegova unapređenja.

Zaključno

Osvijestiti, definirati, iskomunicirati i afirmirati zajednicke interese svih građana Hrvatske
kao neupitne nacionalne interese, može samo pomoći stvaranju osjećaja zajedništva,
kohezije i povjerenja, odnosno smanjiti nesigurnost i nepovjerenje prema vođama,
strankama i institucijama države.
Povjerenje se dalje u praksi gradi transparentnim i savjesnim usklađivanjem općih i
partikularnih interesa iz dana u dan, kao i transparentnim i redovnim izvještavanjem o
postignutom progresu.
To je put i prilika da se rasprave vlasti i oporbe presele u sferu relevantnosti za veliku većinu
građana, a mediji i javnost prestanu biti opterećeni isključivo konfliktima, već nađu smisao i
u traženju rješenja i nadzoru uvazavanja općih interesa.
To je i jedini put prema povećanju vitalnosti, održivosti i prosperitetu Hrvatske.

Zagreb, 26.09.2019.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *