HRVATSKA U GLOBALNOM OKRUŽENJU: KOJI SU KLJUČNI HRVATSKI NACIONALNI INTERESI

Zapisnik rasprave

Hrvatska u globalnom okruženju:

Koji su ključni hrvatski nacionalni interesi

održane 7. lipnja 2018, u prostorijama Matice hrvatske, Zagreb:

Sudionici:

  1. Budimir Lončar, dugogodišnji diplomat i političar
  2. Andrea Čović Vidović, ured Europskog parlamenta u Hrvatskoj
  3. Božo Kovačević, političar, diplomat
  4. Mirko Galić, diplomat, novinar, diplomat, bivši ravnatelj Hrvatske radiotelevizije
  5. Andrijana Pavić, konzultantica u području europskih fondova Sense consulting
  6. Krešimir Ćosić, bivši saborski zastupnik, predavač na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Zagreb
  7. Nikola Vrdoljak, poduzetnik, agencija 404
  8. Andrea Vodanović, Europski parlament, agencija 404
  9. Stipe Čačija, vanjskopolitički stručnjak
  10. Đuro Njavro, ekonomist, dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa
  11. Ružica Šimić Banović, katedra za ekonomske znanosti, Pravni fakultet Zagreb
  12. Mladen Domazet, Institut za političku ekologiju
  13. Borut Šeparović, kazališni redatelj
  14. Andrej Šoš-Maceljski, odvjetnik
  15. Tonči Korunić, Intercapital
  16. Ivana Dragičević, urednica vanjske politike na televiziji N1
  17. Franjo Luković, bivši predsjednik Uprave Zagrebačke banke
  18. Željko Ivanković, urednik portala ideje.hr (moderator rasprave)

 

Sažetak

Think tank Polazišta i perspektive održao je u lipnju svoju prvu zatvorenu raspravu na temu – vitalnih hrvatskih nacionalnih interesa u međunarodnom okruženju. Međunarodni okvir za raspravu dala je Ivana Dragićević, vanjskopolitička urednica televizije N1, a zašto je važno definirati vitalne interese i prijedlog onih koji to mogu biti izložio je Franjo Luković, suosnivač Polazišta i perspektiva.

U izrazito sadržajnoj raspravi je sudjelovalo još desetak prisutnih, diplomata, poduzetnika, konzultanata, sveučilišnih nastavnika … Budmimir Lončar, poznati diplomat, unekoliko je dao koreferat uz izlaganje Ivane Dragićević, sistematizaciju promjena u međunarodnim odnosima i diplomatskoj praksi te upozorio u čemu najviše griješi hrvatska diplomacija. U nastavku izlažemo neke naglaske koji mogu poslužiti i kao problemska pitanja za buduću raspravu.

 

Dijagnoza stanja

  • Ključne slabosti su smještene u državnoj administraciji (ali tu se ne misli na operativne slabosti)
  • Dijelovi administracije, čak na najvišim razinama, vode svoje posebne politike
  • I u državnoj administraciji nad općima, strateškima (koji nisu definirani) dominiraju parcijalni, čak privatni, karijeristički ciljevi
  • Rasprava o vitalnim i strateškim pitanjima se suzbija, nema koordinacije
  • Pojedine politike (na primjer povlačenje sredstava iz EU fondova), pripremaju se u tajnosti, griješe i onemogućavaju inicijative
  • Od politike je potrebno zahtijevati novi narativ
  • Način formiranja elita je loš i nestimulativan
  • Iseljavanje je posljedica izostanka fer natjecanja

 

Prijedlozi

 

  • Poticati I afirmirati uspješne timove, lokalne i nacionalne
  • Kreirati novi politički narativ
  • Kreirati sustav formiranja i kontrole elita
  • Definirati neupitne nacionalne interese
  • Strukturirati potencijale

 

Sljedeća rasprava

Kako je većina kritika upućena državnoj administraciji kojoj nedostaje kodeks ponašanja a ne ispunjava svoju funkciju provedbe nacionalnih politika nego je podfeđena parcijalnim interesima grupa i pojedinaca, to je prijedlog da sljedeći uvodničar, na sastanku u (ranu) jesen bude profesor Zdravko Petak s temom o

Policy-making u Hrvatskoj

(kako se donose političke odluke, kako bis e trebale donositi I kako ih unaprijediti)

Raspravu s temom „Hrvatska u globalnom okruženju – ideje i potencijali: Koji su ključni hrvatski nacionalni interesi“ prva je zatvorena rasprava u organizaciji think tanka kojeg su pokrenuli Franjo Luković i Željko Ivanković. Diskusija u kojoj je sudjelovalo petnaestak domaćih stručnjaka iz područja diplomacije, unutarnje i vanjske politike, i ekonomije, održana je u prostorijama Matice Hrvatske u Zagrebu.

Uvodno izlaganje imala je Ivana Dragičević, urednica vanjske politike na televiziji N1. Dragičević je krenula s tezom da se Hrvatska s obzirom na „oskudne kapacitete u društvu“ još nije složila oko polazišta „da bismo onda znali ići (..) do neke perspektive“, i smatra da bismo „obzirom na globalno okruženje i procese kojima svjedočimo“ trebali već razmišljati o tome kako će Hrvatska izgledati 2100. godine.

Svojim je izlaganjem pokušala detektirati dodirne točke između svjetskih kretanja i Hrvatske unutar njih. „Mi smo država članica Europske unije“ podsjetila je i dodala da se „nalazimo pred izazovom pitanja vrijednosti (..) i mi kao društvo, i Europa kao takva“. Među važnim pitanjima izdvaja „institucije u smislu (..) povjerenja kao nekakvog ključnog graditelja socijalnog kapitala i socijalnih odnosa“, pitanje sigurnosti u smislu cijelog seta sigurnosnih politika, pitanje migracija „koje je definitivno globalno pitanje 21. stoljeća“, pitanje demografije, tržišta rada, utjecaja tehnologije na cjelokupnu globalnu sliku – od komunikacijskih trendova na dalje – kao i pitanje okoliša i iznad svega klimatskih promjena.

Radi lakše sistematizacije Dragičević je navela šest glavnih točaka, odnosno polazišta europske globalne strategije, s kojima bi naše politike trebale djelovati u suglasju. Radi se o:

(1) sigurnosti i obrani,

(2) potpori regionalnim inicijativama unutar i izvan EU,

(3) multilateralizmu s naglaskom na potporu Ujedinjenim narodima,

(4) jačanju komunikacijske politike i javne diplomacije,

(5) održivom razvoju, klimatskim promjenama, energetici, te

(6) povezivanju i usklađivanju unutarnjih politika EU s vanjskim politikama.

 

„Kao svijet došli smo u to nekakvo globalno okruženje u kojem je pitanje sigurnosti ono koje se nameće kao temeljno“, tumači Dragičević podsjećajući na dio pojava vezanih uz to pitanje poput migracije ili nesuglasja članica EU oko pitanja politike azila. Hrvatska u smislu „komuniciranja tih tema prema javnosti, prema građanima“ nema dovoljnu transparentnost, smatra Dragičević i dodaje da joj se čini da ljudi nemaju pravu informaciju koliko su te globalne teme „povezane s našim kontekstom“.

„Gdje je Hrvatska i gdje bi ona mogla biti?“, pita se Dragičević. Kao članica EU i NATO-a, s ciljem ulaska u Schengensku zonu, pitanje je kako ćemo se mi pozicionirati: hoćemo li biti to „predziđe kršćanstva“, hoćemo li biti vječna Vojna krajina, hoćemo li biti most preko regije na Bliski Istok s jedne strane, i preko Jadrana i Sredozemlja južnije prema Africi?

Podsjećajući na izjavu ministra obrane Damira Krstičevića da je hrvatski vojnik „brend“ ona smatra da je to jedan od pravaca na kojima Hrvatska može graditi svoju budućnost u sferi sigurnosti i obrane. Dragičević smatra da bi nam u tome moglo pomoći i iskustvo rata iz devedesetih, ali i iskustvo iz Jugoslavije te da bi se Hrvatska trebala pozicionirati ne kao „križar i čuvar, nego kao graditelj mira“.

 

Sljedeće je područje multilateralizma u vremenu u kojem postoji nekakav korak unatrag, za koji ne znamo je li mu uzrok „kriza globalizacije, ili je to nekakvi povijesni ciklus u kojem se nešto spusti da bi se vratilo na drugi način“. Način na koji se Hrvatska kao mala zemlja, ali i članica UN-a, može na bolji način pozicionirati jest nešto o čemu se uvijek govorilo, „ali nije zaživjelo kao jedna kontinuirana politika, bez obzira tko je na vlasti“. Dragičević podvlači i povezanost multilateralizma s našim iskustvima rata kao i s pozicijom Jugoslavije u međunarodnom poretku što bi trebalo iskoristiti u pitanjima razvoja odnosa i pozicioniranja Hrvatske unutare Europske unije, ali i globalno. Podsjeća da smo „sa svim tim akterima imali veze, i kada dođete u bilo koju afričku državu ili u Aziji, koja se sada detektiraju kao neka propulzivna gospodarstva, to su sve lokacije gdje vi na temelju starog dobrog glasa imate ulaz“. No, nikada ništa od toga nije na neki strukturirani način realizirano, zaključuje.

 

Po pitanju okoliša i klimatskih promjena Dragičević ističe da, ako se već brendiramo u svijetu kroz more, onda „premalo pričamo o pitanju Jadrana“, a na ulogu Jadrana nadovezuje i pitanje multilateralizma, kao i pitanje potpore regionalnim inicijativama. Mi se nismo pozicionirali po pitanju „interkulturalnog dijaloga“, smatra ona, gdje bi nam „od pozicije dominantne katoličke crkve u Hrvatskoj preko našeg modela islama za koji se voli govoriti da je svjetovni, uređeni, integrirani, a s obzirom na izazove s kojima se Europa suočava, to također mogao biti jedan moment s kojim bismo mogli i jače istupiti.“ Dragičević podsjeća i da smo u savršenoj prostornoj poziciji za povezivanje s velikim tržištima Indije i Kine, ali i da područje Jadrana može igrati ulogu kao neka točka povezivanja i s prostorima Srednje i Istočne Europe, kao i bliskog susjedstva.

 

U sferi komunikacijske politike „u doba Cambridge Analytice, Facebooka, Googlea, umjetne inteligencije, algoritama“ nas kao zemlju „prema vani predstavlja Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i diplomatska mreža uz raznorazna predstavništva turističkih zajednica, ili komora“, zamjera Dragičević. „Mi smo zaostali u tom smislu i tehnološki i sadržajno, komunikacijski“, kaže ona i podsjeća na sve one liste konkurentnosti na kojima Hrvatska zaostaje što je pitanje institucionalne potkapaciranosti „i potkapacitiranosti ljudskim resursima što je ključan kapital Hrvatske u svakom od ovih konteksta o kojima razgovaramo“.

Kad se radi o održivom razvoju, energetici, ekonomiji, također se postavlja pitanje ‘gdje smo?’ i hoćemo li svoje resurse dati u LNG, istraživanje nafte i plina, ili ćemo prema onome što predviđa europska energetska strategija, u to ući čuvanjem prirodnih resursa, i korištenjem obnovljivih izvora energije kojima obilujemo.

Naši ključni izazovi su obrazovanje, demografija, socijalna politika, tržište rada, kaže Dragičević i ističe da smo jedina zemlja članica EU koja nema migracijsku politiku i pita se „s obzirom na trendove i ono što čekamo“ zašto se netko s time još nije uhvatio ukoštac. Još jednom ističe i pitanje „ljudskog kapitala koji može djelovati i globalno i lokalno“. Ona smatra da se moramo odlučiti jesmo li mi prije svega liberalna demokracija „i možemo li graditi nešto iz toga“, a ne se uvijek pozivati na naslijeđe rata. „Dakle – mlada dinamična država okrenuta budućnosti, ili stara i jalova periferija?“ zaključuje Dragićević.

Nakon Ivane Dragičević govorio je Franjo Luković, dugogodišnji predsjednik Uprave Zagrebačke banke, koji je prvo rekao nekoliko riječi o samoj inicijativi i idejama koje stoje iza formiranja think tanka. On je rekao da je poticaj bilo „razumijevanje da Hrvatska zaostaje“ kao i činjenica da „nema osjećanja urgentne potrebe i volje“ (sense of urgency) da se nešto promijeni kako bismo se maknuli iz te situacije. „Prevladavaju konflikti, subverzija. Kao da nas sve razdvaja. Kao da nema ništa što nas povezuje. Iseljavaju najvitalniji“, opisuje Luković i dodaje da je to „trend koji ne obećava nikakvu dobru perspektivu za Hrvatsku nego naprotiv nekakvo nestajanje u dogledno vrijeme“. Think tank je tako pokrenut s idejom ili misijom da se Hrvatskoj pomogne da bude vitalnija i prosperitetnija nego što je sada.

Luković je i objasnio što leži iza poveznice između vanjskopolitičkog kuta gledanja, interesa za hrvatsku vanjsku politiku i prepoznavanja hrvatskih vitalnih interesa. Kazao je da je u traženju odgovora zašto je hrvatska vanjska politika „pretežno reaktivna“ uz nedostatak inicijativa došao do zaključka da moramo prvo prepoznati „što su naši ključni interesi“. Ako nemamo prepoznate naše ključne nacionalne interese, onda teško možemo imati i inicijativu, rekao je Luković i nada se da će think tank odabirom tema i projekata, motiviranjem, mobiliziranjem suradnika, izradom materijala i komunikacijom ostaviti učinak.

Identifikacija ključnih nacionalnih interesa, smatra Luković, trebala bi poslužiti kao temelj socijalne kohezije. Oni bi trebali poslužiti kao nešto oko čega se slazu i vlast i oporba, nešto što bi se trebalo izdići iznad partikularnih interesa, a ako imamo prepoznate zajedničke interese „onda je lako postaviti ciljeve u smislu njihovog unapređivanja, mjeriti progres, i pitati za odgovornost“.

Naravno, razlicite stranke, I druge interesne grupe I strukture, imati ce razlicite prioritete I strategije unapredjivanja tako prepoznatih nacionalnih interesa. Ipak, samo prepoznavanje I priznanje neupitnih nacionalnih interesa, odigrati ce vaznu kohezionu ulogu te postati oslonac za prepoznavanje sukoba izmedju opcih I partikularnih interesa I orjentir za njihovo uskladjivanje, odnosno trazenje “win-win” rjesenja.

Složivši se s Ivanom Dragičević, Luković je kao prvu grupu zajedničkih interesa naveo fizičku sigurnost građana i granica. Druga grupa je, prema njemu, upravljanje i vođenje države, odnosno „stabilnost i kompetentnost demokratskog i institucionalnog ustroja Hrvatske“ u smislu provođenja i kvalitete zakona, kvalitete institucija na koje računamo da će provoditi nacionalne interese. Podsjetio je i da kod nas prevladava „ne samo kapilarna korupcija“ nego i sistemska korupcija, odnosno „krupni izvori korupcije koji prevladavaju bez obzira da li se mijenjaju pojedini dužnosnici ili stranke na vlasti“. Luković procjenjuje da su nekima izvori domaće, a nekima međunarodne sredine zbog čega se može pomisliti „da takvi interesni izvori imaju više utjecaja od raznih legitimnih demokratskih grupa i interesa“.

Prema Lukoviću u treću grupu neupitnih interesa spada „čuvanje neobnovljivih, teško obnovljivih i velikih vrijednnosti“ poput Jadrana, vodnog bogatstva, ali i socijalne i makroekonomske stabilnosti. U četvrtoj skupini je interes razvoja potencijala. „Sasvim je jasno da su ljudi najelastičniji potencijal koji, ako je zapušten, vrijedi malo, a ako je jako razvijen vrijedi jako puno“, objasnio je Luković opisujući da prepoznavanje talenta „omogućava ogroman razvoj i vitalnost nacije“. Ako se talent zapušta onda imamo „situaciju kakvu imamo danas, kad ti koji misle za sebe da su sposobniji nego što im sredina omogućava da pokažu, odlaze van Hrvatske.“ Po njemu, razvoj potencijala ljudi je nešto što je „neupitno bez obzira kojoj stranci pripadamo“ jer se radi o zajedničkom interesu.

Budimir Lončar (na doljnjoj slici lijevo, s Božom Kovačevićem), diplomat s više od 60 godina iskustva u međunarodnim odnosima, rekao je da se inicijativa pojavila „s malim zakašnjenjem, ali još uvijek na vrijeme“ kao rad koji bi trebao predstavljati ono što Hrvatskoj nedostaje „a to je jedan pravi think-tank“. Dodao je i da su dva izlaganja s početka diskusije činila „dobru cjelinu i na dnevni red stavila sve što je potrebno za početak rada na projektu“.

Lončar se složio s tezom oba izlagača: da je hrvatska vanjska politika u stagnaciji, da je reaktivna i da je dobrim dijelom provincijalizirana. Podsjetio je i da vanjsku politiku čini više faktora: vodeće elite, one koje su na vlasti kao i one koje su partneri vlasti, odnosno parlamentarna opozicija, što zajednički čini najveći dio vanjske politike. No, na vanjsku politiku države utječu i drugi faktori, poput gospodarskih, te nevladinih institucija za koje Lončar smatra da kod nas nisu prisutne u omjeru koji bi bio poželjan za stvaranje jednog dinamičnijeg i uravnoteženijeg demokratskog života. Uz navedene, vanjsku politiku čine i akademske institicuije, a sama diplomacija kao njen opsluživač, odnosno provoditelj, mora manjim dijelom biti i kreator.

Po pitanju hrvatske vanjske politike Lončar je kazao da je ona nakon što je ostvarila dva ključna strateška cilja – ulazak u članstvo NATO-a i članstvo Europske unije – na neki način stala kao da je izvršila svoju povijesnu ulogu i kao da je time završen posao te će dalje nastaviti po inerciji što je ocijenio „slabom stranom“ naše diplomacije. Podsjetio je da je Hrvatska imala konsenzus za samo tri stvari: u pitanju obrane integriteta i nezavisnosti, u pitanju NATO-a i u pitanja ulaska u EU.

Lončar je dao i općeniti pregled današnjeg stanja međunarodnih odnosa. Prema njemu, danas u globaliziranom svijetu postoji stalna interakcija svih faktora, među svim državama svijeta, a ta je interakcija s tehnološkom revolucijom dobila na ubrzanju. Ona bitno utječe ne samo na stanje u svijetu, odnose među državama, nego i na živote pojedinaca. Ubrzanje odnosa i porast međuovisnosti među globalnim faktorima je došlo na tu razinu da je iz globalizacije došlo do suprotnog kretanja u fragmentaciju, objasnio je.

Veliki porast međuovisnosti među međunarodnim faktorima sada istovremeno egzistira s dubokim međusobnim nepovjerenjem, međusobnim neslaganjem i dubokim nepoznavanjem zajedničkih interesa. U takvoj situaciji čak dolazi do rušenja multilateralizma koji je zapravo glavni izraz međuovisnosti i koji je glavna forma povezivanja i traženja zajedničkih prioriteta, koji je glavni pokretač aktivnosti sviju i davanja šanse svima, koji predstavlja glavnu polugu ne samo demokratizacije svijeta nego i stabilnosti svijeta, smatra Lončar. Multilateralnost se danas dovodi u pitanje, i to od strane jedne zemlje koja joj je najviše doprinijela svojim djelovanjem tijekom 20. stoljeća, napomenuo je on upućujući na Sjedinjene Američke Države, i istaknuo kako je multilaterlanost posebno važna za male zemlje.

Prvo smo imali bipolarni svijet, praćen stalnim nadmetanjima, ali je on imao i granicu do koje se moglo ići, poput slučaja kubanske nuklearne krize, nakon koje se onda otvarao veći poticaj za detant, za dogovor. Hladni rat je imao neki red – znalo se dokle se može, a dokle ne, smatra Lončar i dodaje da su i tada izvršavane neke intervencije koje se nisu smjele dogoditi, no one su isto bile na bazi ravnoteže dviju suprostavljenih strana u vojnom pogledu, i dviju strana koje su istovremeno imale i ravnotežu straha. Te dvije komponente koje su dolazile iz jedinstvenog izvora – nuklearne energije – omogućile su da intervencije budu lakše, ali je totalni rat bio onemogućen.

S krajem Hladnog rata ušli smo u unipolarni sustav kad su se na cijeloj zemaljskoj kugli s više ili manje slaganja afirmirale zapadne vrijednosti, i to je bio konsenzus da se ide u neki novi poredak, objašnjava Lončar. Poredak je trebao ići u smjeru svijeta koji će biti miroljubiv, koji će u prvi plan staviti suradnju, koji će pokušavati da se premosti što više neravnoteža i da postupno bude što više jednakosti.

Međutim, Amerika koja je tada doživjela svoj najveći uspon u pogledu međunarodnog položaja ga je onda sama i najviše srušila kad je politikom preventivnih udara, odnosno „izvozom demokracije“ agresivno ušla u Irak što je datum kad se na neki način završava era unipolarnog svijeta. Nakon toga dobijamo novi multipolarni svijet s rastom sve većeg nepovjerenja.

Ranije smo imali podjelu koja je bila dugoročnija, tumači Lončar. U okviru takve podjele je moglo biti manje ili više zadovoljstva ili promjena, ali ona je bila dana za jedno vrijeme kao stabilna i konstantna. Danas smo došli u situaciju kad se interesi strašno brzo mijenjaju i kad oni izbijaju u prvi plan i to prije svega kratkoročni interesi. Lončar je kao primjer dao i ratnu situaciju na Bliskom Istoku u kojoj, prema njemu, Rusija i SAD vode neku vrstu rata by proxy što se nije dešavalo tijekom Hladnog rata. Kao primjer je dao i nuklearno nadmetanje na dvije lokacije, u Sj. Koreji i Iranu gdje postoji i podjela u kojoj se EU ne slaže s američkim odnosom prema iranskoj krizi, dok po pitanju Sj. Koreje postoji veća suglasnost između Kine, Japana i SAD-a nego među članicama NATO-a.

U takvim okvirima za hrvatsku vanjsku politiku je najvažnije znati gdje je njezino mjesto i gdje je naše mjesto u EU, smatra on i dodaje da moramo imati „vlastitu aktivnu, a ne reaktivnu politiku“. Lončar je spomenuo i nesuglasice među članicama EU, kao i među članicama NATO-a, a Hrvatska bi u tim odnosima trebala znati gdje joj je mjesto.

Bez obzira na to vlada li u svijetu multipolarna, bipolarna ili unipolarna politika diplomacija ima tri vrste zadataka. Prvo su kratkoročni zadaci – neposredni problemi, drugo su srednjoročni, a treće dugoročni strateški ciljevi, podsjetio je Lončar. Sve te tri stvari moraju stalno biti prisutne. Diplomacija mora znati političkom vodstvu, i posredno društvu, zajedno s akademskim i istraživačkim institucijama odgovoriti na pitanje što će biti sutra.

Kao primjer je dao odnose između Rusije i euroatlantskih organizacija u kojima smo, kaže „napravili grešaka“. Za Hrvatsku je tu bila šansa da šuti, da ništa ne napravi – da se ne stavlja na stranu Rusije, ali i da ne istrčava izbacivanjem diplomata kako bi pokazivala svoju odanost. „Kome?“, pita Lončar.

Diplomacija danas radi teže nego jučer. Jučer smo imali borbu za informacije, a danas imamo problem kako informacije složiti. Koliko god da su one pomoć, one mogu biti i teret, kaže on i ponavlja da je među predviđanjima što će se desiti kratkoročno, što srednjeročno, a što dugoročno jako važno da se zna anticipirati krajnji cilj. To nije jednostavno, ali to mora imati svaka diplomacija, i to ne samo velikih nego i malih država, upozorava Lončar, i drži da je to jedna od ključnih slabosti naše diplomacije. „Zašto? Ja to ne znam.“

Diskusiju je nastavila Andrea Čović Vidović (na gornjoj slici desno; lijevo Andrijana Pavić) iz odjela za informiranje Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj, s iskustvom ranijeg rada i u hrvatskoj diplomaciji i u drugim institucijama. Čović Vidović se složila s izlaganjima Ivane Dragičević i Franje Lukovića, i potvrdila da bi prva stavka vanjske politike trebala biti pozicioniranje Hrvatske unutar institucija Europske unije – kako na političkoj razini ključnih osoba, tako i kapilarno u smislu pozicioniranja operativaca.

Čović je podsjetila na situaciju prilikom ulaska u članstvo Europske unije kazavši da je članstvo vođeno i komunicirano „od elita“ kao krajnji cilj „i to je suštinski lišeno sadržaja – od načina na koji su se vodili pregovori do načina na koji se komunikacija vodila neposredno prije članstva“. Na taj način se kontinuirano od javnosti tajio pravi sadržaj te Europe, kao i spoznaje i činjenica da je EU poluga, odnosno da je EU sredstvo. „Ono što ja danas identificiram kao problem je započelo prije barem 15 godina“, kazala je. EU nije lišena sadržaja, ali način na koji je EU komunicirana i građanima i društvu u širem smislu je lišen tog njenog stvarnog sadržaja nakon čega je vrlo teško iščitati njenu pravu vrijednost u operativnom smislu.

Povjerenik Neven Mimica, zadužen za portfelj razvoja je, ako se priča o globalnom kontekstu, osoba koja bi iz ove naše hrvatske perspektive mogla najviše činiti i čini kako bi Hrvatska imala utjecaj na svjetskoj razini, objasnila je Čović Vidović, ali je upozorila i na činjenicu da niti jako puno ljudi koji su jako dobro informirani ne shvaćaju što mi zapravo imamo kao polugu ako njegovu poziciju doživljavamo na jedan način ne samo kao njegovu osobnu nego i kao nacionalnu poziciju.

Imamo sve elemente slagalice, ali trenutno nismo u poziciji tu slagalicu složiti, a da ona nije apstraktna umjetnost. Nitko nema malo širu viziju od one koja je isključivo operativna i tiče se njegovog malog prostora. Svi su jako loše igrali stratešku kartu, a jako dobro partikularnu kartu

Čović je procijenila da „smo danas tu gdje jesmo zbog partikularnih interesa koji nisu uokvireni i koji nisu dio nekakve globalnije priče i nekakve vizije nacionalnih interesa“. Iz iskustva je podijelila procjenu da unutar organizacije hrvatskih ministarstava postoje ljudi s vrlinama no problem je „što su pojedinci lišeni profesionalne odgovornosti i to se prelijeva na cijelo društvo“. Takva je situacija u cijeloj hijerarhijskoj piramidi i nitko nema malo širu viziju od one koja je isključivo operativna i tiče se njegovog malog prostora, dodaje ona. „Ja se bojim da smo trenutno u situaciji da smo kadrovski devastirani kao sustav“, smatra Čović i zaključuje da su svi jako loše igrali stratešku kartu, a jako dobro partikularnu kartu ne uzimajući u obzir da svaki takav loš kadrovski potez nije samo taj izolirani, nego da „njih deset“ onda predstavlja problem i opasnost za cijeli sistem.

Hrvatska vrijednost i relevantnost u EU je usko vezana uz našu poziciju na zapadnom Balkanu, a ono što bi trebalo osvijestiti je multidimenzionalnost naših identiteta, od geografske pozicije koja je fantastična s utjecajem Sredozemlja pa dalje. Dok Slovenija na listi nacionalnih prioriteta, primjerice, navodi cilj pozicioniranja luke Koper kao glavne luke na sjevernom Jadranu, naša lista prioriteta zvuči kao lista problema, smatra Čović Vidović.

„Pozicioniranje unutar institucija EU, suradnja s NATO saveznicima, multilateralna suradnja, pozicioniranje Hrvatske u susjedstvu, bilateralna suradnja i gospodarska diplomacija“, nabrojila je naše vanjskopolitičke prioritete i dodala da joj „to zvuči kao dijagnoza“. Čović Vidović smatra i da u Hrvatskoj postoji problem komunikacije i organizacije. „Stvarno mislim da imamo sve elemente slagalice, ali bojim se da trenutno nismo u poziciji tu slagalicu složiti, a da ona nije apstraktna umjetnost“, objašnjava ona i kaže da se boji da „idemo u smjeru da imamo neke potencijale, ali nemamo načina kako te potencijale strukturirati“.

U diskusiju se uključio Božo Kovačević, političar i diplomat. On smatra da bi se na ključno pitanje – zašto zaostajemo – moglo odgovarati do u beskonačnost, zbog čega je odlučio spomenuti samo dio odgovora. Prema njemu, jedan od odgovora tiče se nacionalne strategije sigurnosti koja je koncipirana tako „da se u javnosti raspravlja koje avione treba nabaviti, a ne (..) o tome da li Hrvatska treba nabaviti avione“. Kovačević se osvrnuo i na koncept hrvatskog vojnika kao brenda, što je spomenula Dragičević u svojem izlaganju, i kazao kako smatra da naš vojnik može biti brend samo utoliko što može biti topovsko meso u proxy ratovima koje vode velike sile, a da ne ginu vojnici tih velikih sila nego naši – oni su prikladniji za to.

„Ako je samo vojnik brend, to je promašaj“, objašnjava Kovačević. Brend bi trebao biti povezan s nečim kompleksnijim, recimo vještinama, znanjima, i tehnologijom. A dva posto BDP-a koje treba izdvajati za obranu pametnije je izdvajati u znanost i istraživanja nego li u kupovanje nečeg što je netko drugi proizveo i što nas čini trajno ovisnim o tima koji to serviraju, dodaje on uz komentar da „pritom čak i nije sasvim jasno je li to najprikladniji način za postizanje ključnih ciljeva nacionalne sigurosti.“

Izbjegavanje rasprave o ključnom problemu, a održavanje javnih rasprava o sekundarnim problemima su jedan od razloga hrvatskog zaostajanja, drži Kovačević. Raspravlja se o onome o čemu „oni koji su prethodno donijeli odluku dopuštaju da se raspravlja, a ne dopuštaju da se raspravlja o odlukama koje treba donijeti“.

Kovačević se osvrnuo i na ulogu javne diplomacije u vanjskoj politici Hrvatske za koju kaže da je u potpunosti izostala. Kao primjer daje situaciju s arbitražnim sporom sa Slovenijom. U tom se slučaju domaća diplomacija ograničila na predaju diplomatskih nota ministarstvima vanjskih poslova država u kojima imamo diplomatska predstavništva „i na tome se zaustavila“, kaže. Budući da smo imali materijale koji kompromitiraju suprotstavljenu stranu to je bila prilika da javna diplomacija djeluje na sve moguće načine na koje može djelovati: organiziranjem konferencija za novinare, izdavanjem priopćenja, organiziranjem seminara i sl. „Ništa od toga naša diplomacija nije napravila“, kaže Kovačević i na pitanje „zašto“ daje odgovor da ne zna, ali kako se nameće odgovor da naši diplomati to ne znaju raditi ili nisu zainteresirani što je „i u jednom i u drugom slučaju (..) katastrofa“.

Jedan od razloga zašto zaostajemo je i iniciranje rasprave tek nakon pogrešnih odluka koje su donesene bez prethodne rasprave. O Inicijativi triju mora izostala je rasprava u institucijama koje bi je trebale oblikovati i dati mogućnost diplomaciji da djeluje. Zbog toga je ta inicijativa naprosto priča koju predsjednica priča, a da joj ne vjeruju ni u Hrvatskoj

S druge strane, primjećuje Kovačević, Hrvatska je postala objektom djelovanja javne diplomacije i na načine koji već izlaze iz okvira diplomacije. Kao primjer je spomenuo izjavu američkog veleposlanika da nijedan budući dioničar u Agrokoru ne može imati više od 10% vlasništva te postavi pitanje kojim pravom on to može govoriti? Osvrnuo se i na druge diplomatske intervencije u slučaju Agrokor kada je „ruski ambasador sugrerirao našim ministrima i drugim dužnosnicima kako se trebaju ponašati“. Kovačević komentira da su to sve primjeri javne diplomacije koju je moguće provoditi u Hrvatskoj zato što to Hrvatska dopušta, dok druge strane ono što su dopustivi i poželjni oblici javne diplomacije Hrvatska u drugim zemljama uopće ne koristi.

Prema Kovačeviću jedan od razloga zašto zaostajemo je i iniciranje rasprave tek nakon pogrešnih odluka koje su donesene bez prethodne rasprave. Slaže se da je vanjska politika Hrvatske reaktivna, ali ranijim primjedbama da Hrvatska nije imala nikakve inicijative suprotstavlja činjenice da su različiti predstavnici Hrvatske imali različite vanjskopolitičke inicijative no koje nisu dale nikakve rezultate jer nisu bile zasnovane na političkom konsenzusu „koji mora postojati ne samo unutar predstavnika izvršne vlasti, nego i između vlasti i opozicije“.

„A imamo i primjere inicijativa oko kojih ne postoji suglasnost između ključnih predstavnika vanjske politike Hrvatske“ napominje Kovačević, i kao primjer navodi inicijativu „Triju mora“. To je inicijativa o kojoj je izostala rasprava u institucijama koje bi trebale raspravljati o takvim stvarima i na koncu je oblikovati i dati mogućnost diplomaciji da i na tradicionalan način i u obliku javne diplomacije djeluje. Zbog toga je ta inicijativa naprosto priča koju predsjednica priča, a da joj ne vjeruju ni u Hrvatskoj, zaključuje.

U pitanju Srbije nesuglasica je išla tako daleko da je Ministarstvo objavilo izjavu kojom se ograđuje od službenog poziva predsjednice predsjedniku Srbije. Takve stvari se u dobro organiziranoj državi ne događaju i apsolutno je nezamislivo da bi se mogle dogoditi.

Druge inicijative se tiču bilateralnih odnosa poput odnosi sa Srbijom, Rusijom ili Turskom. U sva tri slučaja je predsjednica kao akter vanjske politike poduzela korake koji očito nisu bili usuglašeni niti s premijerom niti s Ministarstvom vanjskih poslova. U pitanju Srbije nesuglasica je išla tako daleko da je Ministarstvo čak objavilo izjavu kojom se ograđuje od službenog poziva predsjednice predsjedniku Srbije. „Takve stvari se u dobro organiziranoj državi ne događaju i apsolutno je nezamislivo da bi se mogle dogoditi. To je još jedan od odgovora na pitanje zašto zaostajemo“, poentira Kovačević.

Kao još jedan dio odgovora navodi i izostanak provedbe strategija i kao primjer daje energetsku strategiju koja već postoji, ali za koju najviši predstavnici državne vlasti govore da je tek treba donijeti. Kovačević poručuje da bi najprije trebalo reći što u postojećoj ne valja, što je moguće, a što nije moguće ostvariti, i onda odlučiti da li treba donositi novu ili ne.

Kao dodatni primjer on navodi i akcijske planove čiji je broj „teško pobrojati“. Ako bismo pobrojali mjere koje svi ti akcijski planovi navode, radi se o stotinama i stotinama mjera, ističe on, a opet se one ne provode. Zaostajemo „zato što oni koji govore o strategijama, koji su zaduženi za njihovo donošenje i provedbu, jednom kad je papir napisan uopće više ne razmišljaju o tome da su se obvezali i provesti“, kaže.

On smatra da bi Hrvatska trebala poboljšati svoj odnos prema međunarodnom pravu. Vanjska politika ne može biti uvjerljiva ako se država na različite načine odnosi prema istim tipovima kršenja međunarodnog prava. U međunarodnim odnosima ključni kriterij nije uvijek međunarodno pravo nego interes, objašnjava on, ali ne može se vanjska politika zasnivati na tome da se negativno odnosi prema jednoj kategoriji država koje krše međunarodno pravo, a da se prešućuju identični tipovi kršenja kad su u pitanju druge države. Upozorava da mi kao mala država moramo imati svijest da ćemo u većoj mjeri ovisiti o primjeni međunarodnog prava nego veće države. „Meni se čini da u našoj vanjskoj politici ta svijest uopće ne postoji“ što je još jedan od razloga zbog kojih zaostajemo, tumači on.

Po pitanju EU Kovačević smatra da bi Hrvatska trebala inzistirati na što je moguće sporijem ulasku u Schengen i na što je moguće bržem proširenju EU na zemlje zapadnog Balkana „da prestanemo biti predziđe“. U ovakvoj situaciji u kakvoj smo sad, sigurnosni i svi drugi izazovi će neprestano biti sve veći, dodaje on.

Diskusiju je nastavio Mirko Galić (na gornjoj slici desno, u razgovoru s Lukovićem), diplomat, novinar i bivši ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, koji je pohvalio inicijativu think tanka izjavom da Hrvatskoj „dramatično nedostaje rasprava“. U Hrvatskoj se vode monolozi ili se raspravlja na razini ideoloških sukoba, a nema suštinskih, ozbiljnih rasprava, „Hrvatska sebe hvali, a Hrvatska ne zaslužuje pohvale,“ kaže on, i dodaje da se radi o punoljetnoj državi koja „pati od mnogih dječjih bolesti“ čije su posljedice „gotovo u nekom socijalnim i nacionalnom smislu tragične“.

Podsjećajući na nedavno objavljene informacije o tome da Hrvatsku u kategoriji rasta bruto domaćeg proizvoda pretječe i Bugarska te da 53% naših srednjoškolaca želi napustiti državu nakon školovanja, Galić je kazao da ne misli da je Hrvatska neuspješna, ali da ne misli ni da je uspješna. Spomenuo je loše stanje u školama ili medijima kao posljedice „stanja u državi i društvu o kojem se mora ozbiljnije razgovarati od ovoga o čemu razgovaraju institucije koje bi morale odgovarati za stvaranje svijesti o državi“.

Galić se pridružio ideji konsenzusa za kojeg kaže da je „izuzetno potreban da bi Hrvatska stvarno definirala svoje nacionalne i državne interese“ kako bi se sutra jedna vlast koja će biti kompetentnija mogla angažirati oko njih i koja će onda moći „promijeniti tu jednu pesimističnu, depresivnu atmosferu koja prevladava kod ljudi, u naciji, u narodu, među građanima“.

Bivši šef HRT-a smatra da su za Hrvatsku ključne promjene u modelu, načinu, metodi izbora i formiranja političke elite. „Mi političke elite nemamo“, kaže Galić zbog čega bi bilo potrebno formirati političku vlast u kojoj će postojati kombinacija kompetentnosti, stručnosti, znanja, odgovornosti i svijesti o javnoj funkciji. Drugi hitni zadatak je reforma sistema obrazovanja koji će stvarati građanina koji će „moći misliti, koji će posjedovati znanja i koji će s tim znanjima moći pomoći ovoj državi“.

Treći sektor za kojeg Galić smatra da se na njega potrebno koncentrirati su inovacije i istraživanja. On je dodao i da u obrazovanje, inovacije i kulturu moramo ulagati „više nego što ulažemo“ kao i da su to „ključni sektori na kojima bi valjalo stvarati nekakve linije proboja“. Galić zaključuje kako „nismo dovoljno radili na formiranju jedne moderne, efikasne države i tu sad plaćamo cijenu. Mi smo na začelju Europe, a naši potencijali su izuzetno dobri. Moramo vidjeti zašto. Kako iskoristiti potencijale.“

Andrijana Pavić (desno, u razgovoru s Vrdoljakom, u sredini i Dragićević), koja je napomenula da se već 17 godina bavi EU fondovima, kao svoje ključno iskustvo tijekom cijelog tog razdoblja navela je pitanje političke odgovornosti, „odnosno neodgovornosti“. Sve one zajednice, mikrolokacije, male općine, gradovi, neke institucije u državi, ministarstva, agencije, ili odjeli bi funkcionirali dobro i radili dobre razvojne stvari, ulagali novce u dobre projekte ako su tamo „sjedili ljudi koji su individualno odgovorni, koji se osjećaju odgovorno i doživljavaju taj svoj posao kao svoj poziv“, objasnila je Pavić. Sve mikrosredine „koje su tako radile proteklih 17 godina“ su iz perspektive EU fondova uspjele, dok one koje nisu tako radile, nisu uspjele, kazala je ona.

Kao primjer Pavić je navela Šibenik i Zadar za kojeg se, kad se tek počelo raditi s EU fondovima govorilo da je na samom vrhu, u centru regije. Danas ga je Šibenik prestigao na svim razinama. „U Šibeniku se dogodila jedna mala revolucija koja je tiha, koja se baš ne vidi jako na van, ali nama koji radimo s tim ljudima je itekako vidljiva“, objasnila je Pavić opisavši koliko se taj srednjedalmatinski grad trudi što je pripisala grupi od petnaestak ljudi „koji su doživjeli cijelu tu situaciju kao izuzetno bitnu za sebe kao pojedince koji tamo žive, rade i koji su odgovorni za taj grad“. Pavić je kao dobre primjere navela i manja mjesta poput Murtera ili općine Tisno.

Sve što u toj strategiji bude napisano će poslije biti pretočeno u te čuvene novce i fondove koji stižu u Hrvatsku, ali radi se o zatvorenom postupku o kojem se i ne zna tko ga ga piše, donosi, tko odlučuje o prioritetima, o interesima, o ulaganjima

Ona je diskutantima predočila tekući problem o kojem će ovisiti koliko će se Hrvatska ubuduće moći osloniti na EU fondove. Pavić kaže da se trenutno donosi strategija razvoja 2020. – 2030. za koju je zaduženo Ministarstvo regionalnih razvoja i fondova EU. „Sve što u toj strategiji bude napisano će poslije biti pretočeno u te čuvene novce i fondove koji stižu u Hrvatsku“, opisuje ona, ali naglašava kako se radi o zatvorenom postupku o kojem se i ne zna tko ga ga piše, donosi, tko odlučuje o prioritetima, o interesima, o ulaganjima. „Proces je u potpunosti zatvoren“, poentira i napominje da se slična situacija već odigrala te da danas nema dovoljno novaca za ulaganje u poduzetništvo iz EU fondova jer to netko nije isprogramirao prije 12 godina.

Kao primjer je navela i slučaj nedavno zatvorenog natječaja za sufinanciranje poduzetničkih projekata na kojem je maksimalni iznos potpore bio 15 milijuna kuna, a na raspolaganju je bilo 200 mil. iz europskih fondova. Pavić kaže da su se na listi našli projekti vrijedni sveukupno 1,4 mlrd. kuna, što znači da toliko novca poduzetnici žele investirati u našoj državi, no netko je isprogramirao samo 200 milijuna.

Na komentare Andrijane Pavić, nadovezao se Krešimir Ćosić, umirovljeni general Hrvatske vojske, bivši saborski zastupnik, i predavač na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike koji je za početak napomenuo da se izvrsnost „kao temeljna kategorija svakog uspjeha u Hrvatskoj ne poštuje, posebno ne u politici“ što je „jedan od razloga zbog kojeg je konstatacija da smo kadrovski devastirani točna“.

Ćosić je objasnio da je naše pozicioniranje u europskim strukturama, u strukturama NATO-a posljedica upravo nedostatka u upravljanju i mjerenju izvrsnosti. Temeljem vlastitog iskustva kazao je da se izvana dobro vidi naša nedostatna izvrsnost, te „kakva je kvaliteta naših obrazovnih institucija, i naših pojedinaca“. Ćosić smatra da smo imali priliku naučiti puno toga „iz onoga što je napravila Hrvatska vojska“, i ističe da naš brend „mora biti dobar, mladi, uspješan gospodarstvenik, biznismen.“

Osvrnuo se i na pitanje razvoja političkih elita spomenuvši vlastiti razgovor s nekadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je bio iznenađen njegovim pitanjem. Ćosić kaže da je u konačnici izrađen dokument o akademiji nacionalne sigurnosti, a kao glavnu komponentu nacionalne sigurnosti ne izdvaja vojsku, topove ili rakete, već ljudski kapital „kojeg imamo ili nemamo; kojeg znamo stvarati ili ne znamo“, napominje on.

Pitanje položaja diplomacije Ćosić je pomalo okrenuo na način da je komentirao kako u Hrvatskoj „imamo previše diplomata“, posebno na tri najviše pozicije: premijera, predsjednice i predsjednika Sabora. Ćosić drži da se na tim razinama nalaze inžinjeri poput Ante Markovića i drugih, „Hrvatska bi bila daleko uglednija jer bi stope našeg gospodarskog rasta bile daleko veće, jer bi ljudi bili isključivo i jedino koncentrirani na ono što je rečeno – kako stvoriti konkurentni proizvod“.

No, Ćosić je istaknuo i važnost vanjske politike primjerom vojne akcije Oluja za koju kaže da nije točno da je pobjeda u toj akciji isključivo pobjeda hrvatskih vojnika. „To je pobjeda i hrvatske državne politike koja je stvorila uvjete da hrvatski vojnik može izvršiti svoju zadaću s minimalnim žrtvama“, objasnio je. „U tom smislu se slažem da je vanjska politika izuzetno važna“, kazao je, „ali na mnogim drugim mjestima gdje su ključni kriteriji sposobnost stvaranja proizvoda i gospodarska konkurentnost, trebamo imati ljude koji su drugačije obrazovani. Mi tim procesom ne upravljamo.“

Ćosić je spomenuo i da nam organizacijske strukture ne funkcioniraju, kao i da hrvatskoj administraciji nedostaje organizacijski menadžment, sustav uključivanja, kontinuirano obrazovanje i obuka na svim razinama. „Hrvatska apsolutno ne vodi računa da stvara ljudski kapital“ u svim segmentima, istaknuo je, „a posebno u gospodarskom, tehnološkom, itd.“ Osvrnuo se i na prije spomenutu temu hrvatskih talenata napomenuvši da „Hrvatska ne stvara radna mjesta za svoje talente“, a kao protuprimjer je naveo i informaciju da Srbija na visoko obrazovanje troši 40% više nego slične države što znači da će u dugom roku „imati visoke stope rasta jer stvaraju ljudski kapital, ljudski potencijal koji će upravljati državama“. Ćosić je sumirao svoje komentare u konstataciju da je „dijagnoza trenutnog stanja vrlo teška, ali dugoročna razmišljanja u tom smislu u ovoj državi još uvijek na tom planu nisu jasno osmišljena“.

Nikola Vrdoljak se prvo osvrnuo na komentar Mirka Galića o medijima za koje je rekao da stav o njima odgovara i tome „kako gledamo političke elite danas“. Za razliku od nekad kad smo gledali „volimo li ih ili ne volimo, jesu li ovakvi ili onakvi, danas ih smatramo nesposobnima“, komentirao je Vrdoljak.

On smatra da su mediji danas takvi kakvi jesu iz sistemskih razloga „zato što se raspao ekonomski model koji je održavao medije posljednjih 150 godina“. Model se sastojao od oglašavanja koje je podupiralo novinarstvo i postojao je jedan „brak“ koji je bio odvojen Kineskim zidom, i tako su funkcionirali mediji otkad pamtimo. Digitalizacijom je taj brak popucao, oglašavanje je prešlo tehnološkim kompanijama, a novinarstvo je ostalo bez poslovnog modela i u nekoliko koraka „novinarstvo čini racionalne poteze u svojem preživljavanju“ razmišljajući vrlo kratkoročno. Stanje medija je rezultat sistemske promjene koja se dogodila, a ne moralnog propadanja ili tako nečeg, smatra Vrdoljak.

Temu talenata i njihovog razvoja Vrdoljak je objasnio na primjeru sporta i usporedbe razvoja sportaša u bivšoj državi i danas. U Jugoslaviji je sport bio dio „korporatističkog ili, bolje rečeno, državnog sistema“ u kojem je postojao i sustav koji je nagrađivao dobre sportaše kojima je „maltene bila zagarantirana i putanja u neku državnu firmu i neka pozicija, poštovanje društva, itd.“ S raspadom države, raspada se i taj sustav, a ne dolazi do novog sustava – „sport danas nema svoj sustav, nikakav“, ističe Vrdoljak, zbog čega dolazi do propasti sporta, kaže. U tom primjeru i primjeru medija dva sustavna razloga leže iza „onoga što mi često definiramo na različite načine kako je do toga došlo“.

Vrdoljak se osvrnuo i na temu iseljavanja izdvojivši kao primjer i nekadašnju situaciju u Bugarskoj koja je također imala egzodus stanovnika „deset godina prije Hrvatske“, nakon otvaranja granica, a zaključio je da i iza iseljavanja leže sistemski razlozi. On kaže da su „ekonomske razlike koje postoje ipak primarni razlog odlaska tolikih ljudi odavde“, ali je to ubrzano „nezadovoljstvom, nepravdama“ i sličnim. Podsjeća da povijesno nije postojala tako velika mogućnost promjene svoje ekonomske pozicije kao što postoji danas. „Sila ekonomske razlike koja danas postoji unutar globaliziranog svijeta je tolika da će ona privlačiti migracije bez obzira na ratove i sve ostalo, i Hrvatska kao posljedicu globalizacije, prolazi jedan proces kojeg su neke zemlje već prošle i on će se nastaviti što god mi učinili“, tumači Vrdoljak.

U novim uvjetima koji su nastali globalizacijom, promjenama, tehnološkom revolucijom „pokušavamo rekreirati stare osnove na kojima živimo. Ono što nam nedostaje je novi narativ, nova priča, kaže on, i misli da od političkih elita trebamo zahtijevati artikulaciju tih novih narativa

Situacija u Hrvatskoj nije naša ekskluziva, istaknuo je, jer se posljedice kriza i globalizacije više nego u centru zapadnih društava osjećaju na periferiji „u jednoj Srbiji, Hrvatskoj ili Bugarskoj, malo manje u Češkoj koja je primjer uspješnog slučaja“, ali iz unutarnje perspektive oni se „osjećaju kao raspadnuta društva“, drži Vrdoljak. Dodaje da u novim uvjetima koji su nastali globalizacijom, promjenama, tehnološkom revolucijom „pokušavamo rekreirati stare osnove na kojima živimo“. Ono što nam nedostaje je novi narativ, nova priča, kaže on, i misli da od političkih elita trebamo zahtijevati artikulaciju tih novih narativa „koji nam pokazuju kuda mi idemo“. U krizi smo političke imaginacije, krizi političkog svijeta uzrokovanih globalizacijom i tehnološkim promjenama, zaključuje Vrdoljak.

Andrea Vodanović, s iskustvom rada u briselskom think tanku Wilfried Martins Centre for European Studies, te Europskom parlamentu, koja se nedavno vratila u Hrvatsku u privatni sektor kaže da je najviše zabrinjava istraživanje koje je pokazalo da mladi Hrvati danas smatraju da im je za uspjeh potrebna ili politika ili sreća „što samo po sebi govori da mi odgovornost prebacujemo na nekog drugog“. To je segment iz kojeg kreću svi problemi, smatra ona.

Ona se složila s mišljenjem Krešimira Ćosića da „možda ipak imamo malo previše diplomata“ u vrhu vlasti, a napomenula je i da najveći broj hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu radi u odboru za vanjsku politiku, dok je istovremeno u hrvatskim medijima EU svrstana u vanjsku politiku. Vodanović je istaknula i problem komunikacije istaknuvši da je u četiri godine rada u EP samo u jednom slučaju radila u suradnji s predstavništvom Hrvatske pri EU. „Nikada nitko službeno kao institucija države nije komunicirao službeno stajalište RH o pojedinom predmetu, a ne znači da ih nije bilo“, naglasila je. Čak i kad su sami tražili službena stajališta od svojeg predstavništva „nismo ih uspjeli dobiti“, objašnjava Vodanović, „a to se uopće ne odnosi na to tko je bio na vlasti“ u Hrvatskoj.

Tračak optimizma vidi u programu Erasmus razmjene studenata zbog čega smatra da odlazak svih mladih nije nužno loš „naravno, ako te mlade uspijemo na neki način vratiti“, i misli da će ta nova generacija „promijeniti ono da od uhljeba i sustava u kojima se kažnjava, mi počnemo govoriti o talentima i onima koje se nagrađuje. I u privatnom sektoru, i u državnom, a u konačnici jednog dana možda i u politici.“

Stipe Čačija, diplomat i komunikolog, krako je komentirao i rekao da diplomaciji, gospodarstvu, i svemu što nas muči nedostaje povezanost između najnižih razina hijerarhije do najviših, od portira do ambasadora, „od portira do generala“. Kao primjer navodi diplomatska predstavništva u koja su „s razno raznih strana ubačeni ljudi, a nitko ni s kim čak ni ne priča“. Također, Čačija drži da bi nam dobro došlo i „ministarstvo ljudskosti (..) jer više nitko nikoga ne sluša“. Mi moramo napokon početi raditi na disciplini i boljem uvažavanju drugih, dodao je.

Hoće li se razviti koparska ili riječka luka, EU je svejedno. Hoće li se coca-cola puniti u Zagrebu ili u Mađarskoj, Europi je svejedno. Ili će hrvatski državni i ekonomski prostor biti u stanju natjecati se sa 27 prostora EU, a onda i sa svijetom ili u toj utakmici gubimo

Dekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta Đuro Njavro pridružio se „onima koji misle da se u Hrvatskoj na vrlo malo mjesta može ozbiljno razgovarati“. Većina naših razgovora je bez argumenata, na temelju impresija, napomenuo je. Njavro je hrvatsku sadašnjicu opisao činjenicom da smo prije 17 godina među 27 članica EU gledajući BDP po stanovniku bili na 20. mjestu, a danas smo na 27. mjestu među 28 članica. „Posljedica je gubitak perspektive, gubitak nade i sklonost da se bolji uvjeti potraže drugdje“, komentirao je. Da smo se u nekoliko godina uspjeli pomaknuti barem jedno mjesto mi bismo dali nadu, a ona je „najvažnija“, smatra Njavro.

Padom podjele svijeta u tržišnu je utakmicu ušlo više ljudi nego što je uopće prije bilo u tržišnim ekonomijama, protumačio je dekan ZŠEM-a. „Ušli su Kinezi, Rusi, Indija, svi se natječu i sve se mijenja, a (..) mi smo dio te velike promjene“, dodao je i podsjetio na zapravo minornu poziciju koju Hrvatska ima u tim omjerima, kako u svijetu tako i unutar EU. „Da li će se razviti koparska ili riječka luka, Europskoj uniji je svejedno. Da li će se Coca-Cola puniti u Zagrebu ili preko granice u Mađarskoj, Europi je svejedno“, objašnjava on i tumači da je u takvim slučajevima hrvatski položaj važan jedino Hrvatskoj. „Ili ćemo mi riješiti da njemačke tvornice dođu u Hrvatsku ili će još jedna generacija Hrvata otići u Njemačku“, egzaktan je Njavro koji kaže da se sve svodi na konkurentnost. „Ili će hrvatski državni i ekonomski prostor biti u stanju se natjecati sa, za početak, 27 prostora EU, a onda i sa svijetom ili gubimo u toj utakmici“, kaže Njavro, a posljedice su gubitak stanovništva i poslova.

Kako bi smo se natjecali u toj utakmici moramo imati elite koje su „u stanju se natjecati“, ponovio je Njavro stav nekoliko drugih diskutanata, napomenuvši da smo i danas skloniji ulagati u „beton i cigle“ umjesto u ljude. „Mislim da Hrvatska nikad nije imala više dobro obrazovanih mladih ljudi nego što ih ima danas“, istaknuo je, no „problem je da mladi, odlično obrazovani u Hrvatskoj ne mogu doći do izražaja (..) jer nema fer natjecanja.“ Za uspjeh u Hrvatskoj, smatra Njavro, potrebni su politika i sreća i ponavlja stav da se u Hrvatskoj danas na političkim pozicijama nalaze oni koji bez politike do njih ne bi nikad dospjeli.

„Ako nešto trebamo, trebamo fer utakmice i jednostavna pravila igre koja se ne mogu mijenjati“, objašnjava i primjerima kredita u švicarskim francima i situacije oko Agrokora ilustrira pravnu nesigurnost koja vlada u Hrvatskoj. „Niti jedan ozbiljan kapital neće doći u jednu sredinu u kojoj se vlade mogu igrati sa sudbinom te investicije“, kaže.

Njavro smatra da će se po pitanju iseljavanja u duljem roku stvari stabilizirati, ali u srednjem roku ne. Odlazak mladih bi morao „biti pritisak da se stvari počnu brže mijenjati“, kaže i dodaje da stvar nije bez perspektive jer je jasno da naši ljudi u uređenim sustavima pokazuju da dobro funkcioniraju.

U raspravu se kratko uključila i Ružica Šimić Banović s Katedre za ekonomske znanosti Pravnog fakulteta u Zagrebu koja je podsjetila na brojna istraživanja i procjene koji pokazuju da ćemo se tek iduće godine vratiti na gospodarsku razinu koju smo imali prije krize, kao i na one koje pokazuju da imamo minimalno potencijala za cirkularnu mobilnost i da će nam se na žalost dogoditi najveći problem s odljevom mozgova jer smo, zajedno s Rumunjskom u EU najugroženiji pošto u postojećoj strukturi mladog stanovništva imamo najmanje visoko obrazovanih.

Šimić Banović kaže da su jedino Estonija i Irska uspjele preokrenuti trend iseljavanja obrazovanih i ističe da nije optimistična kao pojedini drugi diskutanti. Analize pokazuju i da je 60% visoko obrazovanih koji su iselili imalo ovdje posao i da nisu išli „trbuhom za kruhom“, istaknula je. Istovremeno, niz istraživanja u zadnje dvije godine, i za EU i za svijet, pokazuje da je iseljavanje visoko obrazovanih najviše korelirano sa korupcijom, s lošim upravljanjem u zemlji, i s niskom inovativnošću, objasnila je zaključno svoj nedostatak optimizma Šimić Banović.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *